20/04/20

Dva dana pred vanredno stanje sam uspela da se vratim u zemlju sa preko-okeanskog putešestvija, nakon već tada događaja koji su za moju porodicu i mene ostavili neizbrisiv trag. Pa kao da veliki potresi nisu bili dovoljni da budu i ostanu samostalni, na sve se to nakači i ovaj sumanuti virus. Tako, iz već pomerene normalnosti, tada kada i čitav svet, upadoh u ovu novu (možda paralelnu?) realnost u kojoj ljudi umiru, kretanje i aktivnost su dozvoljeni samo unutar nas samih i u kojoj se družimo i putujemo isključivo preko skajpa i zuma. Neko reče pre neki dan, skajp žurke uopšte nisu loša stvar – možeš da okupiš prijatelje iz celog sveta, za koje nikad nisi sanjao da mogu biti na istom mestu!

Paradoksalno, ili valjda uprkos tome što smo osuđeni na socijalno distanciranje, ono što mi je na pameti jeste magična reč solidarnost – sa bolesnima, sa rizičnim grupama, sa zatočenim penzionerima, sa herojima ovog vremena, a to su medicinski radnici širom sveta, sa ljudima koji su ostali bez posla, i naročito sa kulturnim radnicima pred kojima je neizvesna budućnost – želja za komunikacijom, želja da se nekako pomogne i učini nešto!

Meni i mojim kolegama je ipak lako, mi imamo muziku da nas uteši, da nam ukloni neprijatnu karantinsku tišinu, i da nas odvede iz zone sumraka pravo u naš sopstveni unutrašnji svet gde stvari nisu premeštene i uzurpirane. Vežbanje i sviranje nas svakodnevno obnavlja i daje energiju za dalje. Istrajavamo i držimo se.

Muzika čini mi se, ovih dana konstantno odzvanja u mojoj kući, od slušanja različitih sadržaja posejanih u svakom kutku interneta, do sviranja (solo, ili u duetu sa suprugom ili čak četvorogodišnjim sinom Mišom!), pa do onlajn muzičkih sastanaka, ‘proba’ kao i držanja časova harfe. Ne smem da zaboravim ni komšije koji vole da slušaju harfu sa svojih terasa, pa zbog njih onda uzmem da sviram sve što znam, i zaboravim da nešto treba i da provežbam☺

Ali koliko god da je muzika moj lek za dušu, toliko je i komunikacija sa drugima. Muzičari i duhovno i finansijski zavise od koncertnih podijuma, a ovi su širom sveta zamandaljeni, uz krajnju neizvesnost oko datuma ponovnih otvaranja. I kako će uopstalom izgledati post-koronijalni svet u tom smislu – da li ćemo hrliti na koncerte jer smo ih se mnogo zaželeli, ili ćemo ih se gnušati kao rasadnike zaraze?

Mi muzičari nismo mnogo korisni za društvo – mi ne možemo da budemo u prvim borbenim redovima i da lečimo bolesne, ono što jedino možemo je da ponudimo duševni otklon putem zajedničke komunikacije u muzici. Ali kako ćemo to sada u ovim okolnostima? Šta može da bude naš solidarni ulog?

Za nas i našu profesiju potrebno je da se hitno adaptiramo i da smislimo nove načine komunikacije sa našom publikom – malo istraživanja preko neta pokazuje da su se muzičari širom sveta vrlo brzo organizovali. U kom god pravcu da se ‘okrenete’ – da li ka društvenim mrežama ili sajtovima omiljenih muzičkih institucija, otvorila se već ogromna paleta onlajn izvođenja. Juče sam iz sale Berlinske filharmonije slušala kamerni koncert trija članova orkestra (fenomenalni trio flauta viola i harfa!), svakodnevno dobijam pozive za čitave festivale i koncertne serije po svetu, svih mogućih žanrova, koji su organizovani tako da se muzičari uključuju i uživo sviraju za onlajn publiku iz svojih kuća. Neka udruženja organizuju onlajn skupove tokom kojih se zajednički peva, evo kreću i koncerti solidarnosti za medicinske radnike u kojima učestvuju rok bendovi, nabrajanju nema kraja.

Jako je čudno, nema šta, obično ljudi sviraju u svojoj dnevnoj sobi, a ti buljiš u ekran, nema aplauza, publika je nevidljiva i nečujna, ali svakako ne ostane nedorečena – komentara ima na pretek! Iako je muzičarima inače jako važna povratna reakcija i atmosfera u sali u kojoj je živa publika ključna, izgleda da ćemo sada inspiraciju morati sami da stvaramo, uz pomoć ličnih arhiva prošlih koncerata – nije ni blizu idealno, ali je ipak moguće.

Da li ćemo ikome ovako pomoći, ne znam, ali umetnicima nema druge nego da zamišljaju nove svetove i daju kreativna rešenja – evo ovako ja zamišljam svoju solidarnost i potrebu za komunikacijom u doba korone.

Milana Zarić, harfa